|
Prvo, da ne budem partibrejkerica, sretna vam 2009.! Ne znam trkeljati srcedrapajuće čestitke, a ovako mi zvuči isfurano i neiskreno. Zaista stvarno svima želim sretnu godinu. Nego, da se vratim na naslovnu temu. Tj. da napokon i počnem s njom. Dragi i ja smo već dugo u vezi i davnih dana kad smo bili mladi, ludi i zaljubljeni (ma još uvijek smo Hm, pitanje je, na koga treba misliti u takvom trenutku? Možda jesam sebična, ali mislim da smo ipak dragi i ja tu najvažniji. To je naš dan, naša odluka i mi trebamo najprije sebe usrećiti, a kasnije i druge. Naravno, dernek i slavlje se uvijek može napraviti. Nemam ništa protiv toga, ali ja to ne bih. Naravno, svatovi ako su tuđi, meni su ok. Meni je to samo komad papira na koji se potpišemo. Vječnu ljubav sam mu obećala kad smo se tek upoznali. Meni se brak čini samo formalnošću. Tek toliko da to bude ozakonjeno. Problem je kad ljudima objašnjavamo naše želje. I baš zato jer ljudi svašta pričaju i nameću (a kao nitko ništa ne nameće) želi da naš datum bude tajna. Dobro, oni koji nas znaju, znaju kad nam je godišnjica, ali to ništa nije sigurno. Uglavnom, čitam svašta o vjenčanjima i negdje sam naišla i na to da se starcima treba kupiti poklon, kao i kumovima u tvojim vlastitim svatovima? Zašto? Ne vjenčaju se oni. Mislim, sam platiš sve, počastiš ljude i još im trebaš darove kupovati? Onak, totalno sam zajebana i mama me odgojila (ispast će na njenu žalost) da budem drukčija od drugih. I ja zaista želim biti drukčija. |
) pričali smo o tome da se želimo vjnečati i život provesti skupa. Sad živimo skupa, moj studij se približava kraju (ili ipak ne?) nekako nam je prirodno da se želimo vjenčati. mozgali smo puno puta i odlučili. Ili velika svadba ili nikakva. Jednostavno ne želimo napraviti malu svadbu. Ili sve ili ništa. U zadnje vrijeme smo skloniji onome ničemu. Sve mi se čini, iako odluka nije konačna, otići matičaru na našu 7. godišnjicu (pod uvjetom da prije toga diplomiram), pokupiti kumove i vjenčati se. Tajno. Boli me ona stvar za druge. To je naša privatna stvar. Zašto bi netko morao biti prisutan? Jednostavno poželim doći u starkama kod matičara, vjenčati se i otići poslije na cugu u grad i to je to. Problem je što bi se roditelji mogli naljutiti što i oni nisu pozvani. Ali ja to zaista ne želim. Ako smo samo mi i kumovi onda smo samo mi i kumovi, a ne i roditelji i rodbina i sl. S druge strane, sve djevojčice (ili barem većina) maštaju o velikom vjenčanju u bijeloj vjenčanici... I da, dođe i meni nekad da počnem planirati veliku svadbu, ali nekako se uvijek predomislim. Moja bi majka uživala u tome, svekar isto. Svekrvino mišljenje baš i ne znam, a moj bi tata bio sretan bez te pompe. I da, kako će bake to prihvatiti? Već im je i ovako mrak pao na oči jer živimo zajedno, a nismo vjenčani. A moja šira obitelj? Oni vole svatove, oni vole takva druženja.
Nedavno smo se zatekli u nekom društvu (ne našem) i jedna žena mi priča sve i svašta o velikoj svadbi i na kraju je ispalo da ću žaliti jer nisam imala velike svatove. Ma da? A kako da ja nju uvjerim da se meni doslovno povraća kad po ulici vidim kolonu vozila i čujem kako trube? Ne, ne izmišljam, doista mi se povraća. Kako da ja njoj objasnim da se ne želim vjenčati u crkvi pred 300 ljudi jer ne volim iskazivati svoje osjećaje javno pred svima, a vjenčanje pred 300 ljudi je upravo to? Kako da ljudima objasnim da sam jednostavno takva osoba i da vrlo često izbjegavam raditi ono što većina radi i da baš volim biti posebna i napraviti po svom makar me cijeli svijet uvjeravao u suprotno? Kako da ljudima objasnim da ću, između ostalog, iz inata napraviti tajno vjenčanje samo zato jer me filuju i siluju velikim svadbama? I ne, ne ću praviti svadbu kao Marija na kojoj je bilo 20 ljudi i ne, ne ću praviti svadbu kado Stela na kojoj je bilo 350 ljudi. Dobro, ono zadnje možda, ali malu svadbu nikako. Ili sve ili ništa. Nekako sam 95% sigurna da će biti ništa.