Vrazja posla

Eto, baš se takva grupa stvorila na fejsbuku. I ne, nisam joj se pridružila, iako je taj dečko prerano umro i čula sam za njega. Nisam se pridružila toj grupi jer sam ljuta. Od komentara poput "dobar dečko" mi se povraća. Zašto? Zato što je eto, pukim slučajem, taj isti G. bez povoda pretukao mog prijatelja koji je gotovo umro nakon toga. Pisala sam o tom događaju davno još na starom blogu i ne da mi se ponovno pisati. Što je bilo na sudu? Ništa, priznanja iz policije nisu apsolutno ništa značila, a G. je i tako bio bolestan i znalo da se ima tešku bolest i da vjerojatno ne će preživjeti pa se samo njega teretilo umjesto njih još petorice barem. A i mama mu radi u policiji. Barem je tada radila.

Razmišljala sam da se priključim grupi i da im napišem kakav im je bio prijatelj, ali ne ću. O pokojnima sve najljepše. Ali nikad ne ću shvatiti njegov čin.To što je bio bolestan ga ne opravdava za takav brutalan čin nasilništva. Nimalo. Čekaj malo, i moj pretučeni prijatelj je bolestan. I bit će bolestan do kraja života. I gotovo je preminuo nakon što ga je G.  skupa s prijateljima pretukao. Valjda si veća faca ako sa što više ljudi kreneš na jednoga. Da, na sreću, prijatelj je preživio. Na sreću, nije se dogodio Luka Ritz. Povucimo malo analogiju. Zar bismo trebali veličati Lukinog ubojicu ako premine? Reći da je bio dobar dečko, samo je eto, nekoliko puta u životu nekoga premlatio i eto, jednom i ubio nekoga. Ali on je bio dobar dečko.

Trebam li spomenuti da je G. išao u medicinsku školu i da je na maturi vjerojatno trebao polagati Hipokratovu zakletvu. Kaže li se gdje u zakletvi da treba pretući slučajne prolaznike gotovo do smrti i da imaju trajne posljedice?

Neka im je njihov G. bio prijatelj i neka imaju lijepa sjećanja na njega, ali dajte, pobogu, ne možete stvoriti grupu na fejsu i hvaliti ga. Ipak je moj prijatelj zbog njega gotovo umro i zato ga mrzim iako je preminuo.

Je li normalna pojava da psi laju?

Naime, moji su psi u dvorištu, a odmah ispred ograde nalazi se pločnik. Pločnik postoji i s druge strane ulice. Ljudi prolaze pločnikom, nekad s naše strane ulice, nekad s druge strane ulice. I moji psi laju. Laju kad ljudi prolaze. Ljudi prođu, oni prestanu lajati i tu bi priča trebala biti završena. I na mene laju drugi psi kad prolazim kraj tuđih kuća i dvorišta i nikome ništa.

Međutim, postoji jedan dječak, po mojoj procjeni, nekih 12 godina, možda i više. On ne prođe kraj naše kuće i ograde. On stane, psi laju, a on nogom šuta ogradu naše dvorišta. Uhvatila sam ga nekoliko puta da to radi pa je pobjegao čim me primijetio. Jednom mu to nije uspjelo pa je ipak ostao porazgovarati sa mnom. Naime, pitala sam ga zašto to radi. Njegov je odgovor bio zato što psi laju na njega. Pokušala sam mu objasniti (kad već rodtitelji nisu) da je sasvim normalno da psi laju (pogovoto u slučaju kad čuvaju svoj teritorij), da on samo produži i da će psi prestati lajati i da laju na sve koji prolaze, a ne samo na njega. Na to je on meni rekao da ja smirim pse, a ne da oni laju na njega. Pokušala sam mu objasniti i da šutajući ogradu nogom izaziva psa i moglo bi se dogoditi da ga pas ugrize. Ali ne, on tvdri da psi ne smiju lajati i gotovo. Pokušala sam mu prijetiti i da ću otići njegovim roditeljima ili da ću zvati policiju jer mali je nedokazan i lijepo mu nisam mogla objasniti. Neka hoda drugom stranom ulice ako mu to toliko smeta.

S druge strane, on smije uništavati moju imovinu (drugi put zovem policiju, stvarno), on smije izazivati psa, a kad ga pas ugrize već vidim naslov u crnoj kronici. Nitko ne će osuditi dječaka koji je izazivao psa, svi će osuditi vlasnika i psa. Nema veze što je pas u našem dvorištu i što ne izlazi. E, sad, može se i dogoditi da moji psi zamzre djecu i da nekada iz čistoga mira ugrizu neko drugo dijete samo zašto što je dijete, a jednom davno ga je neko dijete izazivalo i gađalo kojekakvim glupostima.

Što raditi? Kako spriječiti klinca da izaziva moje ljubimce jer ne želim da oni kasnije zamrze djecu samo zbog tog glupog klinca? Nemoćna sam.

Ne mogu učiti napamet i ne mogu!

Vrijeme je odavno prošlo kad sam se trebala pokrenuti. Preostali ispiti se ne će sami od sebe položiti. Međutim, osim 2 teža ispita (koja su mi draža jer ne moram učiti napamet), preostala su mi i 2 ispita za koja jednostavno moram napamet naučiti gradivo. Ostali ispiti zahtijevaju samo upornost. I vrijeme kojeg baš i nemam previše u zadnje vrijeme.

Znam ljude kojima nije problem naučiti napamet nešto. U jednu ruku im se divim jer ja tako ne mogu. Najveći doseg učenja napamet su mi pjesmice u osnovnoj školi i tablica množenja te latinske izreke i jedan tekst iz latinskog još iz prvog ili drugog razreda srednje kojeg i dan danas znam od riječi do riječi. I sjećam se na kakvom je papiru bio napisan. Oduvijek su mi takvi ispiti predstavljali problem. Ono što je nekima bio mačji kašalj, meni je predstavljalo muku jer sam za takve ispite učila redovito barem mjesec dana. A za one "teške" po dva ili eventulano tri tjedna.

Nego, ovo što moram naučiti za ispit nisu pjesmice, nije tablica množenja ili pokoji tekstić od nekoliko rečenica nego 800 stranica. 800 stranica od kojih mi u praksi zaista koristiti može njih 50-ak. Koji k**** moram znati napamet definiciju nekog dokumenta kad znam kako dokument izgleda i što se s njime radi? Koji k**** moram napamet znati popis lektire od 5. do 8. razreda kad to piše u HNOS-u, a to mogu pročitati kad god poželim? Sve one tehnike kako lakše zapamtiti nešto mi idu na živce jer mi oduzimaju puno vremena dok ih savladam pa radije to vrijeme koristi za učenje konkretnog gradiva. Ni od djece ne očekujem da napamet sve nauče. Uvijek sam mislila da je bitnije nešto razumjeti nego samo znati definiciju. Koja korist od toga što znaš napamet što je imenica ako ju ne znaš pronaći u tekstu?

Uglavnom, htjela ja ili ne, mogla ja ili ne, naučiti moram. Nitko me nije tjerao da upišem ovaj faks, nitko me ne tjera da ga završim. Sama sam odabrala ovo, ali moram priznati, da sam znala što me čeka (pri tome ne mislim samo na učenje nego i na budući posao), radije bih upisala matematiku ili nešto slično.

A sad... sad je vrijeme da nešto počnem i učiti. Uvjete imam. Samo mi još i volja treba.

Što za vas znači kad kažete Imam/Nemam novaca? Očito nam svima nema isto značenje ta rečenica. Promatram tj. slušam malo ljude u svojoj okolini.

Neki kažu da imaju novaca. I imaju. Ne previše, nisu bogati, ali imaju novaca i mogu si priuštiti nekakvo putovanje (na nužno izvan zemlje), koji novi komad odjeće ili dio za računalo i sl.

Neki kažu da nemaju novaca pa odu u veliku kupovinu. Ne, ne kupuju tada stvari koje su im nužno potrebne za život poput hrane, praška za veš i sl. Kupe odjeću novu, dijelove za računalo, nove zvučnike za auto (iako su i stari dobro služili) i sl.

Neki poput mene i dragoga kažemo da nemamo novaca i stvarno nemamo. Ono, nismo socijalni slučaj, živimo dobro, iako, moglo bi biti bolje. Eto, prekjučer smo skupili malo novaca za smo podmirili još neke račune za listopad. Koliko god plina nema, nije zgodno da nam ga isključe pa da se smrzavamo. Mi kad nemamo novaca, ne kupujemo nove zvučnike, ne kupujemo odjeću, ne kupujemo obuću (iako bismo trebali jer hodamo u raspadnutoj), ne kupujemo koje kakve sitnice koje nam nisu nužne za preživljavanje. Sad kad nemamo novaca, svaki put kad i imam 50-100 kuna razmišljam koji račun platiti ili što kupiti za jelo, a ne o novoj majici.

E, sad, pitam se kako ljudi mogu tako trubiti da nemaju novaca pa si malo-malo kupiti novu majicu jer eto, baš dugo nisu ništa kupili, a ne zato jer im treba. Kako im nije neugodno tako pričati pred onima koji nemaju? Nemaju novaca, ali mobitel koji imaju nakon dva mjeseca dosadi pa se kupuje novi.

Vrlo rado bih si priuštila neki šoping (pogotovo sad kad su sniženja) i kupila si majice, hlače, patike, čizme, kaput... pa i kozmetiku (sad kupujem najpotrebnije ili ono najjeftinije). Naravno, rado bismo i zimske gume kupili (ne iz hira nego iz potrebe), ali nemamo novaca. A s tim novcem od zimskih guma, mi dva mjeseca plaćamo režije. Rado bismo si priuštili putovanje, ali nemamo novaca.

Kako možeš nemati novaca pa si sve to priuštiti? Odakle ti 1000 kuna gotovine za odjeću ako nemaš novaca? U zadnje vrijeme su mi se prioriteti promijenili pa uopće ne razmišljam o tome da sebi nešto priuštim. OK, nisam baš iz obitelji koja je imala novaca, uvijek smo kupovali samo nužno pa sam se koliko-toliko navikla na to da si ne mogu kupiti ono što želim u trenutku kad poželim, ali moram priznati da nam je sad još gore. Hvala našim roditeljima i bakama i djedovima i sestrama i prijateljima što nam pomažu. Jer da nije njih, sad ne bismo platili ni račune za listopad.

Stvarno mislim da drukčije doživljavamo pojmove imati i nemati novaca pa molim da mi objasnite što to vama znači.

K vragu, kad budem imala novaca, rado ću reći da imam. U čemu je problem? Zar je sramota imati novaca? Ja jedva čekam da se zaposlim normalno i da napokon imamo novaca. Ako smo naučili živjeti s malo novaca, s 2000 kuna mjesečno više bit ćemo na konju!

Dakle, mrzim Ruse i Ukrajince (nisam ni prije nešto posebno voljela, ali sad ih ne volim nikako). Gledam jučer na TV-u prilog iz BiH... Ljudi su očajni, zgražavaju se. Pa i ja isto. Neka oni lijepo svoje sukobe rješavaju na drugi način, a nama svima neka isporučuju plin kako treba, kako je dogovoreno i kako je potpisano. Zaboli me kurac što se neka Ukrajina i neka Rusija svađaju. Ili što je Rusija skontala da ju Nato okružuje sa svih strana pa hoće malo zube pokazati. Zaboli me!

Hoće li Rusija platiti kakvu kaznu jer ne isporučuje plin? Ono, vjerojatno postoji kakav ugovor pa ga se treba i poštivati. Što ne zatvore plin ljeti? Ma ne, ovako se privlači pozornost.

Ne mogu zamisliti da u 21. stoljeću u sred zime zbog nekake glupe politike jedna zemlja uskrati grijanje ostalima. I sad neka se ljudi snalaze. Ma idioti! Glupi Putin! Toliko sam zapravo ljuta da ne mogu nikakav smisleniji post napisati. Nemam riječi! Ajd neka se malo Rusija ne grije. Tek toliko da vide kako je ljudima bez grijanja.

Prvo, da ne budem partibrejkerica, sretna vam 2009.! Ne znam trkeljati srcedrapajuće čestitke, a ovako mi zvuči isfurano i neiskreno. Zaista stvarno svima želim sretnu godinu.

Nego, da se vratim na naslovnu temu. Tj. da napokon i počnem s njom. Dragi i ja smo već dugo u vezi i davnih dana kad smo bili mladi, ludi i zaljubljeni (ma još uvijek smo) pričali smo o tome da se želimo vjnečati i život provesti skupa. Sad živimo skupa, moj studij se približava kraju (ili ipak ne?) nekako nam je prirodno da se želimo vjenčati. mozgali smo puno puta i odlučili. Ili velika svadba ili nikakva. Jednostavno ne želimo napraviti malu svadbu. Ili sve ili ništa. U zadnje vrijeme smo skloniji onome ničemu. Sve mi se čini, iako odluka nije konačna, otići matičaru na našu 7. godišnjicu (pod uvjetom da prije toga diplomiram), pokupiti kumove i vjenčati se. Tajno. Boli me ona stvar za druge. To je naša privatna stvar. Zašto bi netko morao biti prisutan? Jednostavno poželim doći u starkama kod matičara, vjenčati se i otići poslije na cugu u grad i to je to. Problem je što bi se roditelji mogli naljutiti što i oni nisu pozvani. Ali ja to zaista ne želim. Ako smo samo mi i kumovi onda smo samo mi i kumovi, a ne i roditelji i rodbina i sl. S druge strane, sve djevojčice (ili barem većina) maštaju o velikom vjenčanju u bijeloj vjenčanici... I da, dođe i meni nekad da počnem planirati veliku svadbu, ali nekako se uvijek predomislim. Moja bi majka uživala u tome, svekar isto. Svekrvino mišljenje baš i ne znam, a moj bi tata bio sretan bez te pompe. I da, kako će bake to prihvatiti? Već im je i ovako mrak pao na oči jer živimo zajedno, a nismo vjenčani. A moja šira obitelj? Oni vole svatove, oni vole takva druženja.

Hm, pitanje je, na koga treba misliti u takvom trenutku? Možda jesam sebična, ali mislim da smo ipak dragi i ja tu najvažniji. To je naš dan, naša odluka i mi trebamo najprije sebe usrećiti, a kasnije i druge. Naravno, dernek i slavlje se uvijek može napraviti. Nemam ništa protiv toga, ali ja to ne bih. Naravno, svatovi ako su tuđi, meni su ok.  Meni je to samo komad papira na koji se potpišemo. Vječnu ljubav sam mu obećala kad smo se tek upoznali. Meni se brak čini samo formalnošću. Tek toliko da to bude ozakonjeno.

Problem je kad ljudima objašnjavamo naše želje. I baš zato jer ljudi svašta pričaju i nameću (a kao nitko ništa ne nameće) želi da naš datum bude tajna. Dobro, oni koji nas znaju, znaju kad nam je godišnjica, ali to ništa nije sigurno. Nedavno smo se zatekli u nekom društvu (ne našem) i jedna žena mi priča sve i svašta o velikoj svadbi i na kraju je ispalo da ću žaliti jer nisam imala velike svatove. Ma da? A kako da ja nju uvjerim da se meni doslovno povraća kad po ulici vidim kolonu vozila i čujem kako trube? Ne, ne izmišljam, doista mi se povraća. Kako da ja njoj objasnim da se ne želim vjenčati u crkvi pred 300 ljudi jer ne volim iskazivati svoje osjećaje javno pred svima, a vjenčanje pred 300 ljudi je upravo to? Kako da ljudima objasnim da sam jednostavno takva osoba i da vrlo često izbjegavam raditi ono što većina radi i da baš volim biti posebna i napraviti po svom makar me cijeli svijet uvjeravao u suprotno? Kako da ljudima objasnim da ću, između ostalog, iz inata napraviti tajno vjenčanje samo zato jer me filuju i siluju velikim svadbama? I ne, ne ću praviti svadbu kao Marija na kojoj je bilo 20 ljudi i ne, ne ću praviti svadbu kado Stela na kojoj je bilo 350 ljudi. Dobro, ono zadnje možda, ali malu svadbu nikako. Ili sve ili ništa. Nekako sam 95% sigurna da će biti ništa.

Uglavnom, čitam svašta o vjenčanjima i negdje sam naišla i na to da se starcima treba kupiti poklon, kao i kumovima u tvojim vlastitim svatovima? Zašto? Ne vjenčaju se oni. Mislim, sam platiš sve, počastiš ljude i još im trebaš darove kupovati? Onak, totalno sam zajebana i mama me odgojila (ispast će na njenu žalost) da budem drukčija od drugih. I ja zaista želim biti drukčija.

... u našoj kući. Inače nam je ovo sedmi zajednički Božić. Pokušvam se sjetiti što sam mu sve poklonila za Božiće, ali sjećam se samo nekim poklona. Važno je da se prvoga sjećam. :-)

Išli smo van s društvom. Uvijek smo s društvom na Badnjak bili na cugi pa poslije, tko je htio, na polnoćku. Uglavnom, uvijek smo darove razmjenjivali na Badnjak jer nismo mogli dočekati Božić. Sjedili smo u njegovom Yugu na parkirališu. Dobila sam naušnice (to su mu sigurno mama ili sestra birale, sad me upoznao pa ipak zna da ne nosim zlatne naušnice, ali nema veze, oduševio me svejedno),a njemu sam kupila majicu, tamno plavu (njegova omiljena boja), debelu zimsku mekanu. Sjećam se da sam mu jednom božićni poklon kupila još u listopadu jer sam naletjela na jednu knjigu za koju sam znala da će mu se sigurno svidjeti.

Kupili smo bor neki dan. Htjeli smo kupiti živi bor da ga možemo posaditi kasnije, ali malo su mi mali bili. Tek sam jučer vidjela veće borove u kalićima, ali nismo baš pri novcu. Uzeli smo običan bor, meni je dopušteno da biram - njemu je svejedno, a ja se tome veselim kao dijete. I da, na moju radost, njega ukrašavanje bora ne privlači pa ću to ja obaviti. Koliko god ne voljela kić, božićni me kič oduševljava. Eto, takva sam. Zato sam već tamo negdje oko sv. Nikole ukrasila kuću kojekakvim ukrasima.

Kupila sam dragome poklon za Božić. Čokoladu-jer znam da s time nikako ne mogu pogriješiti i knjigu jednog glazbenika... nebitno, bitno je da vjerujem da će njemu biti drago. Budući da nismo baš pri novcu, obitelji smo kupili skromne poklone. Razmišljali smo da kupimo samo njegovoj nećakinji, ali jednostavno nisam tako mogla. Svi su dobili nešto, neku sitnicu. Tj. dobit će.

Naš prvi Božić... a ja sama. Dragi radi na Božić. I drugi dan Božića. Nema veze, otići ću k svojima. I takome više veseli Badnja večer nego sam Božić pogotovo ovaj bez snijega. Nije mi to Božić.

Nego, otkad smo kupili kuću, nisam mogla dočekati naš prvi zajednički Božić pod našim krovom. Mislim da ću kućanske poslove obaviti ujutro tako da za Badnjak samo okitim bor i uživam. Fiš će nam skuhati moj tata, ja ću se prvi puta baciti na pravljenje sarme-po tatinom receptu, a unatoč tome što sam kupila kolače, napravit ću sama neke, nagovorili su me. :-)

Naš orvi Božić pod našim krovom, a ja sama... Nema zajedničkog doručka, izležavanja u krevetu, zajedničkog odmatanja darova...

Nego, mislite li da će psi skužiti da je Božić ako im dan jesti posebno nešto št ne jedu svaki dan?

Ako ne stignem kasnije, sada vam želim sretan Božić!

Sretna godišnjica braka mojim blesavim starcima koji su potpuno zaboravili da je to danas.

Na kraju je mama zaključila da nema smisla slaviti jer mi i tako nemamo novaca da im kupimo neke poklone, a tata je zaključio da se on počastio u to ime (iako je potpuno zaboravio) ručkom koji je sam skuhao.

Zadnjih nekoliko mjeseci pokušavam srediti svoj život. Zapravo, kad bolje razmislim, to je zadnjih godinu i nešto sitno. Polako to ide, a mene živcira što ne ide brže. Ne ide jer na neke stvari ne mogu utjecati, ali na neke mogu. Strka oko preseljenja je završila, preseljeni jesmo, sretni zajedno ( u minusima do grla-već nam je to postalo normalno) i cijelo vrijeme sam svejedno nekako... hm...kao na iglama. Čekam da završim fakultet, ali po tom pitanju ne poduzimam Bog zna što. A lijepo samo trebam sjesti za knjigu. Pa čekam da se zaposlim zapravo (a ne ovako preko studentskoga servisa) pa čekam da malo skupimo novaca da se bar vjenčati možemo. I to košta, čak i bez svatova. Pa onda ni sama ne znam što želim. U isto bih vrijeme i diplomirala i zaposlila se i udala se i imala bebu, a u isto vrijeme i ne bih ništa od toga, još bih malo ovako. Zbunjujem sama sebe. U sekundi mijenjam razmišljanje, na tren jedva čekam da počnem raditi, a onda se uhvatim da bih prije rodila pa da bih ipak se prvo udala pa razmišljam o tome da se uopće ne udam i tako u krug.
Zapravo, mene muči to što nemam svoje rituale. Horoskop mi je takav da jednostavno volim rutinu (koju ponekad voli začiniti iznenađenjima raznoraznim). E, da, donekle mi je ova posao postao rutina, ali ne u onom negativnom smisli, nego već rutina na koju mogu računati i osloniti se i onda dalje planirati dan, tjedan, mjesec...
I razmišljam evo i sad o svemu i o ničemu. Ne bih sad htjela dijete, tamo negdje za 2-3 godine, a onda se uhvatim da mi je to dugo čekati, pa malo razmišljam o tome kako bi bilo dobro da ipak prvo diplomiram, a prije toga i položim sve preostale ispita pa da i prije bebe podmirimo astronomske dugove (doslovno astronomske)... Ma sva sam neka zbrkana, ne znam što bih mislila i što mislim i što želim. Želim ja sve to, samo ne znam kad. Ne volim ovo sad, neorganizirana sam, pobrkalo mi se sve. Godinama sam uštimavala svoj ritam i rituale, a sad se selidbom sve poremetilo. Ne u negativnom smislu, nego se jednostavno poremetilo.

Eto.

Dakle, dojmovi su se malo slegli. Još mi tu i tamo pukne da smo on i ja sami u svojoj kući. Sami živimo i sad smo odrasli ljudi. E, odrasli ljudi rade. Kako tko. Ja sam tek ovaj tjedan počela raditi, nisam ni ugovor još potpisala. No, vratimo se u razdoblje prije nego što sam ja počela raditi.

Zaključak. Dvoje ljudi koji imaju stambeni kredit nekih 2000 kuna može bez problema preživjeti mjesec (u mom gradu, za Zgreb ne znam) s 5500 kn mjesečno. Ja računala. +/- koja stotina, ali tu negdje. Dakle, kredit za kuću,računi svi mogući, hrana, kozmetika, gorivo... Problem se javio jučer. Krenuli mi u kupovinu hrane. Ne kupujemo gluposti već ono što nam treba da bismo preživjeli. Gotovine nemamo. Kartice imamo. Jedna njegova – nismo platili račun na vrijeme, nije im sjela uplata i ne može ju koristiti. Jedna moja – isto tako. Računi – kasnimo dva mjeseca pa nam stižu opomene. Tekući računi u banci – u minusu do kraja. Druga njegova – ima limit, ali na sreću, bit će nam dovoljno. Zašto je to tako? Zato jer nemamo 5500 kuna mjesečno koliko bi nam bilo potrebno da preživimo kako treba nego nekih 2000 kn manje. Međutim, ne žalim se. Ovo definitivno nije žalopojka. Samo, krivo mi je jer si ne mogu priuštiti odjeću, izlaske i sl. Ali, uvijek se izvučemo pa ćemo i sada. Možda će nam čak biti i super kad mi dođe prva plaća. Zapravo, otkad smo počeli uređivati kuću, zapali smo u minuse i dugove na karticama. Računam stalno nešto i preračunavam i jedna čekam da dobijem pravi posao (po mogućnosti u struci) pa ćemo imati novaca i za kartice i račune i minuse i dugove... i još ću si moći priuštiti koje putovanje ili koji novi komad odjeće. Ovako, ne idem nikamo jer nemam u čemu (doslovno), a i nemam novaca za cugu. Ok, kupila sam nove hlače neki dan jer nisam imala u čemu ići raditi pa sad imam u čemu hodati.

I tako. Novaca nema. Krov nad glavom imamo. Sretni smo. I svejedno bih isto odlučila i preselila se opet. Lijepo nam je samima, uživamo.

Btw. Jebote, kako je zdrava hrana skupa.  I prašak za veš.