Vrazja posla: 8.2008.

Sva ona panika koja me hvatala prije preseljenja netragom je nestala još prve noći spavanja u novoj kući. Što je jako dobro.

Uselili se jesmo, ali nismo još uvijek sve sredili. Spavaća soba je trenutno soba u kojoj stoje kutije i vreće s našom odjećom-bračni krevet i tako još nemamo pa nam je svejedno, tu sobu držimo zatvorenom. Većinu stvari imamo, ono najbitnije. Zapravo, rekla bih da govoto sve imamo, tu i tamo nedostaje koja sitnica poput zavjesa, tepiha na ulaznim vratima na kojemu piše welcome, već spomenutog bračnog kreveta, tepiha u dnevnoj i blagovaonici... Ali živi se i bez toga. I to poprilično lijepo. A zašto? Zato jer mi je uletio lijep posao i zadnja tri mjeseca sam imala posao i plaću. Kako ćemo idući mjesec, to ne znam, ali nije ni bitno, ne ćemo umrijeti od gladi, a krov nad glavom imamo.

Mnogi su mi rekli da nemam pojma što je zajednički život, da ću ga tek sad upoznati i bla bla bla. Što na to reći? Možda nakon mjesec i pol i nisam sve vidjela, ali što sam prije znala o njemu to i sad znam, tj. nije me ničim neugodno iznenadio. Znam njegove životne navike, ipak smo i prije stalno bili zajedno, spavali jedno kod drugoga, gotovo kao da smo živjeli zajedno, ali ne u svojoj kući. Čak me i iznenadio ugodno opravši suđe nekoliko puta i pripremivši ručak. Ne, naravno da to ne treba posebno hvaliti jer bi se to trebalo podrazumijevati, ali stvar je u tome da on to kod svoje mame nikad nije radio, a sada radi. Uglavnom, on se navikava na to da sam ja picajzla i da čak i čarape moraju biti složene nekim redom, a ja se navikavam na to da je to njemu najnebitnija stvar u životu.

Moji su nekako olako prihvatili moju selidbu, mama je jedva čekala da iselim stvari da ona useli u moju sobu, kao, htjela je napraviti radnu sobu. Tata tu i tamo naleti kod nas s posla i tako. Moja sestra zapravo nije ni znala da sam se odselila. Nakon dvije prospavane noći u našoj kućici sam ju nazvala da ju pitam zna li da sam se odselila. ostala je zapanjena pitavši Kada? Nakon pola sata je nazvala i kukala kako joj nedostajem i bla bla bla, a do malo prije nije ni znala da me nema. Ništa čudno, i tako se nismo viđali po dva-tri dana. Njegovi... hm, njegovom je tati bilo svejedno, tako mi se činilo, a njegova je mama dramila. Kako ćemo mi sad? Onak, jebote, nismo djeca. I svaki put kad dođemo kod njih ona pita kako nam je. Super, kažemo svaki put. Kad ni nije drukčije. Uživamo.

Jedino, moram ljude naučiti da prvo pokucaju (ili pozvone), a tek onda otvaraju vrata, ovako nam neki nenajavljeno ulaze u kuću u bilo koje doba dana i noći. No, eto, zaključvam kuću i svaki put kad netko pokuša ući recimo u 15 sati ja se pravim luda. Jebiga, ja odmaram u to vrijeme i ne primam goste pogotovo nenajavljene.

I da, nekako mi se čini da bismo nas dvoje s dvije plaće jako lijepo živjeli. Barem do sad jesmo. I ste strane moram priznati da ne razumijem one koji kažu da im to nije dosta. Za dvoje ljudi su dvoje plaće (manje od prosjeka) sasvim dovoljne, ako je po nama suditi. Doduše, kad dođu djeca, ne će tako biti, ali daleko je to još. Što se mene tiče.

Pse smo preselili par dana nakon što smo se mi preselili. Prvu noć je bilo problema, ali od jutra su oni vladari dvorišta. Uživaju. I vjerni su čuvari. Toliko su vjerni da su jučer ulovili štakora zbog kojeg sam ja vrištala. Neka, barem ne će biti glodavaca u dvorištu, kako mi je jedna moja spamerica rekla.

Inače, ovih bih se dana mogla baciti na učenje pa da i ja završim faks i nađem posao s plaćom oko prosjeka.