|
Čita malo prije na jednom forumu da netko želi prodati bicikl. Platio ga je 4800 kuna i pita koliko sad novaca može dobiti za njega. I sjetim se svog bicikla i sestrinog i maminog i tatinog... Mi imamo bicikle. Sestra čak dva. Jedan je imala otprije, jedan dobila u 8. razredu. Uglavnom, znam da ljudi kupuju bicikle, ali uopće ne znam koliko je novaca puno ili malo za bicikl. Zašto? Zato jer mi nikad nismo kupili bicikl. Zapravo, lažem, jesmo, ali davno je to bilo. Kad sam bila mala, baš jako mala, prije nego što sam krenula u školu, štedjela sam novac za svoj prvi bicikl. Ja sam uštedjela pola, a pola su dodali mama i tata i kupili smo moj prvi bicikl. Plavi BMX. I obožavala sam ga. Onda sam ga prerasla, onda je došao rat i sestra i ja smo završile kod bake i djeda u Njemačkoj. Sad ćete pomisliti da mu nam oni kupili bicikle. E, nisu. U to doba Njemci su znali sve svoje stare stvari koje im ne trebaju (namještaj, suđe, bicikle...) ostavljati pred zgradama pa neka si uzme tko želi ili se odveze u smeće. Moj djed je (sam svoj majstor u svemu) našao nekoliko rama od bicikala, nekoliko dijelova za bicikle i sklepao nam svima bicikle. Naravno, taj prvi sklepani bicikl mi je bio zakon, bio je šareni, motić, s valjda 18 brzina, ma sve je imao. I omalio mi je. Onda sam dobila novi, uvjetno rečeno, bicikl. Crni, sa šarenim flekama kao od boje. Bicikl je savršen. Ima sve što jednom biciklu treba (barem za moje potrebe), svjetlo, udoban sic (jer nije original s montića), obje kočnice koje valjaju, brzine, blatobrane, pak treger. Jedino nemam košaricu i zvonce, ali to mi ne treba. Inače, čujem da se po Osijeku kradu bicikli. Da kucnem u drvo, meni nikad nisu ukrali bicikl, jedino su mi jednom sic ukrali. Što da meni netko ukrade bicikl? Prvo, moj bicikl vjerojatno ne vrijedi puno jer je sastavljen od nekoliko bicikala. Drugo, jako ga volim i jedinstven je. Što bi bio problem? Problem bi bio dati policiji onaj kod, nešto kao broj šasije kod automobila ili račun od kupovine. Jer nemam pojma ni gdje to piše ni piše li negdje, a bicikl nije kupljen pa ništa od toga. Ikako da policiji dokažem da je to baš moj bicikl? Kako da im dokažem da je djed prije 10-ak godina ramu donio iz Njemačke, da ju nije ukrao nego našao na ulici, da ga je sastavio od drugih bicikala? S druge strane kad bih morala kupovati novi bicikl, ne znam koliko bih novaca dala. Oni jefitini su sranje. Vidjela kod ljudi na svoje oči. Doslovno se raspala pedala nakon tjedan dana. A i rama baš nije nešto čvrsta. Oni skupi su mi preskupi, a i postoji ogućnost da mi ga opet ukradu. A ni jedan jedini bicikl koji sam vidjela u prodaji nije kao moj. Ili mu neštonedostaje ili ima viška. OK znam, to se da ukoniti ili dodati, ali ja baš svolim svoj bicikl. Jedinstven je. E, pa ne dam ja svoj bicikl. Neka se samo netko usudi ukrasti ga! |
|
Mijenjam mjesto na faksu za jedno radno mjesto! |
|
Moram priznati da sam godinama izbjegavala taj izraz mali ljudi jer sam naivno mislila da nema takvih, da smo svi jednaki i da nema onih koji su iznad nas i koji će nam odrediti daljnji život. U zadnje vrijeme uvjeravam se da je naš država puna malih ljudi kojima životni put određuju neke tzv. face (tu mislim i na ljude i na institucije). Neki dan pričam s jednim prijateljem. Sestra mu se razvodi, muž je gad, ona s dvoje dječice mora naći stan. Hvala Bogu, ima poprilično veliku plaću pa si može priuštiti kupovinu stana. Ali, uza sve probleme koje ima vezane uz razvod, sad i banka predstavlja problem. Na njenih preko 10000 kn čiste plaće (bez kredita) s kojima bi ona mogla kupiti i tri stana, a ne jedan, banka traži sudužnika. OK, nije to ništa čudno (iako još uvijek ne razumijem što je sudužnik, a što jamac). ALI, postoji kvaka. Svi koji joj mogu biti sudužnici visinom plaće ili mirovine su prestari da bi joj bili sudužnici. Oni mladi koji bi svojim godinama mogi biti sudužnici su, naravno, puni kredita, kao i svi mladi u RH. Grozna situacija. Osim toga, tu je i HROK o kojem je nedavno pisala nessinkutak.mojblog.hr/p-jebo-hrok/148456.html. Znam da se bakne moraju zaštititi, ali na ovaj način mali ljudi ne će sebi moći osigurati budućnost i krov nad glavom. I baš zato sam sretna što je dragi digao stambeni kredit u mjesecu prije nego što je HROK očeo djelovati. Ali i dalje sam ogorčena na sve to, iako se trudim biti optimistična i pobjeđivati ljude i institucije kojima nije stalo do malih ljudi. Dajte, imajte malo srca. |