|
Što za vas znači kad kažete Imam/Nemam novaca? Očito nam svima nema isto značenje ta rečenica. Promatram tj. slušam malo ljude u svojoj okolini. Neki kažu da imaju novaca. I imaju. Ne previše, nisu bogati, ali imaju novaca i mogu si priuštiti nekakvo putovanje (na nužno izvan zemlje), koji novi komad odjeće ili dio za računalo i sl. Neki kažu da nemaju novaca pa odu u veliku kupovinu. Ne, ne kupuju tada stvari koje su im nužno potrebne za život poput hrane, praška za veš i sl. Kupe odjeću novu, dijelove za računalo, nove zvučnike za auto (iako su i stari dobro služili) i sl. Neki poput mene i dragoga kažemo da nemamo novaca i stvarno nemamo. Ono, nismo socijalni slučaj, živimo dobro, iako, moglo bi biti bolje. Eto, prekjučer smo skupili malo novaca za smo podmirili još neke račune za listopad. Koliko god plina nema, nije zgodno da nam ga isključe pa da se smrzavamo. Mi kad nemamo novaca, ne kupujemo nove zvučnike, ne kupujemo odjeću, ne kupujemo obuću (iako bismo trebali jer hodamo u raspadnutoj), ne kupujemo koje kakve sitnice koje nam nisu nužne za preživljavanje. Sad kad nemamo novaca, svaki put kad i imam 50-100 kuna razmišljam koji račun platiti ili što kupiti za jelo, a ne o novoj majici. E, sad, pitam se kako ljudi mogu tako trubiti da nemaju novaca pa si malo-malo kupiti novu majicu jer eto, baš dugo nisu ništa kupili, a ne zato jer im treba. Kako im nije neugodno tako pričati pred onima koji nemaju? Nemaju novaca, ali mobitel koji imaju nakon dva mjeseca dosadi pa se kupuje novi. Vrlo rado bih si priuštila neki šoping (pogotovo sad kad su sniženja) i kupila si majice, hlače, patike, čizme, kaput... pa i kozmetiku (sad kupujem najpotrebnije ili ono najjeftinije). Naravno, rado bismo i zimske gume kupili (ne iz hira nego iz potrebe), ali nemamo novaca. A s tim novcem od zimskih guma, mi dva mjeseca plaćamo režije. Rado bismo si priuštili putovanje, ali nemamo novaca. Kako možeš nemati novaca pa si sve to priuštiti? Odakle ti 1000 kuna gotovine za odjeću ako nemaš novaca? U zadnje vrijeme su mi se prioriteti promijenili pa uopće ne razmišljam o tome da sebi nešto priuštim. OK, nisam baš iz obitelji koja je imala novaca, uvijek smo kupovali samo nužno pa sam se koliko-toliko navikla na to da si ne mogu kupiti ono što želim u trenutku kad poželim, ali moram priznati da nam je sad još gore. Hvala našim roditeljima i bakama i djedovima i sestrama i prijateljima što nam pomažu. Jer da nije njih, sad ne bismo platili ni račune za listopad. Stvarno mislim da drukčije doživljavamo pojmove imati i nemati novaca pa molim da mi objasnite što to vama znači. K vragu, kad budem imala novaca, rado ću reći da imam. U čemu je problem? Zar je sramota imati novaca? Ja jedva čekam da se zaposlim normalno i da napokon imamo novaca. Ako smo naučili živjeti s malo novaca, s 2000 kuna mjesečno više bit ćemo na konju! |
|
Dakle, mrzim Ruse i Ukrajince (nisam ni prije nešto posebno voljela, ali sad ih ne volim nikako). Gledam jučer na TV-u prilog iz BiH... Ljudi su očajni, zgražavaju se. Pa i ja isto. Neka oni lijepo svoje sukobe rješavaju na drugi način, a nama svima neka isporučuju plin kako treba, kako je dogovoreno i kako je potpisano. Zaboli me kurac što se neka Ukrajina i neka Rusija svađaju. Ili što je Rusija skontala da ju Nato okružuje sa svih strana pa hoće malo zube pokazati. Zaboli me! Hoće li Rusija platiti kakvu kaznu jer ne isporučuje plin? Ono, vjerojatno postoji kakav ugovor pa ga se treba i poštivati. Što ne zatvore plin ljeti? Ma ne, ovako se privlači pozornost. Ne mogu zamisliti da u 21. stoljeću u sred zime zbog nekake glupe politike jedna zemlja uskrati grijanje ostalima. I sad neka se ljudi snalaze. Ma idioti! Glupi Putin! Toliko sam zapravo ljuta da ne mogu nikakav smisleniji post napisati. Nemam riječi! Ajd neka se malo Rusija ne grije. Tek toliko da vide kako je ljudima bez grijanja. |
|
Prvo, da ne budem partibrejkerica, sretna vam 2009.! Ne znam trkeljati srcedrapajuće čestitke, a ovako mi zvuči isfurano i neiskreno. Zaista stvarno svima želim sretnu godinu. Nego, da se vratim na naslovnu temu. Tj. da napokon i počnem s njom. Dragi i ja smo već dugo u vezi i davnih dana kad smo bili mladi, ludi i zaljubljeni (ma još uvijek smo Hm, pitanje je, na koga treba misliti u takvom trenutku? Možda jesam sebična, ali mislim da smo ipak dragi i ja tu najvažniji. To je naš dan, naša odluka i mi trebamo najprije sebe usrećiti, a kasnije i druge. Naravno, dernek i slavlje se uvijek može napraviti. Nemam ništa protiv toga, ali ja to ne bih. Naravno, svatovi ako su tuđi, meni su ok. Meni je to samo komad papira na koji se potpišemo. Vječnu ljubav sam mu obećala kad smo se tek upoznali. Meni se brak čini samo formalnošću. Tek toliko da to bude ozakonjeno. Problem je kad ljudima objašnjavamo naše želje. I baš zato jer ljudi svašta pričaju i nameću (a kao nitko ništa ne nameće) želi da naš datum bude tajna. Dobro, oni koji nas znaju, znaju kad nam je godišnjica, ali to ništa nije sigurno. Uglavnom, čitam svašta o vjenčanjima i negdje sam naišla i na to da se starcima treba kupiti poklon, kao i kumovima u tvojim vlastitim svatovima? Zašto? Ne vjenčaju se oni. Mislim, sam platiš sve, počastiš ljude i još im trebaš darove kupovati? Onak, totalno sam zajebana i mama me odgojila (ispast će na njenu žalost) da budem drukčija od drugih. I ja zaista želim biti drukčija. |
) pričali smo o tome da se želimo vjnečati i život provesti skupa. Sad živimo skupa, moj studij se približava kraju (ili ipak ne?) nekako nam je prirodno da se želimo vjenčati. mozgali smo puno puta i odlučili. Ili velika svadba ili nikakva. Jednostavno ne želimo napraviti malu svadbu. Ili sve ili ništa. U zadnje vrijeme smo skloniji onome ničemu. Sve mi se čini, iako odluka nije konačna, otići matičaru na našu 7. godišnjicu (pod uvjetom da prije toga diplomiram), pokupiti kumove i vjenčati se. Tajno. Boli me ona stvar za druge. To je naša privatna stvar. Zašto bi netko morao biti prisutan? Jednostavno poželim doći u starkama kod matičara, vjenčati se i otići poslije na cugu u grad i to je to. Problem je što bi se roditelji mogli naljutiti što i oni nisu pozvani. Ali ja to zaista ne želim. Ako smo samo mi i kumovi onda smo samo mi i kumovi, a ne i roditelji i rodbina i sl. S druge strane, sve djevojčice (ili barem većina) maštaju o velikom vjenčanju u bijeloj vjenčanici... I da, dođe i meni nekad da počnem planirati veliku svadbu, ali nekako se uvijek predomislim. Moja bi majka uživala u tome, svekar isto. Svekrvino mišljenje baš i ne znam, a moj bi tata bio sretan bez te pompe. I da, kako će bake to prihvatiti? Već im je i ovako mrak pao na oči jer živimo zajedno, a nismo vjenčani. A moja šira obitelj? Oni vole svatove, oni vole takva druženja.
Nedavno smo se zatekli u nekom društvu (ne našem) i jedna žena mi priča sve i svašta o velikoj svadbi i na kraju je ispalo da ću žaliti jer nisam imala velike svatove. Ma da? A kako da ja nju uvjerim da se meni doslovno povraća kad po ulici vidim kolonu vozila i čujem kako trube? Ne, ne izmišljam, doista mi se povraća. Kako da ja njoj objasnim da se ne želim vjenčati u crkvi pred 300 ljudi jer ne volim iskazivati svoje osjećaje javno pred svima, a vjenčanje pred 300 ljudi je upravo to? Kako da ljudima objasnim da sam jednostavno takva osoba i da vrlo često izbjegavam raditi ono što većina radi i da baš volim biti posebna i napraviti po svom makar me cijeli svijet uvjeravao u suprotno? Kako da ljudima objasnim da ću, između ostalog, iz inata napraviti tajno vjenčanje samo zato jer me filuju i siluju velikim svadbama? I ne, ne ću praviti svadbu kao Marija na kojoj je bilo 20 ljudi i ne, ne ću praviti svadbu kado Stela na kojoj je bilo 350 ljudi. Dobro, ono zadnje možda, ali malu svadbu nikako. Ili sve ili ništa. Nekako sam 95% sigurna da će biti ništa.